Blog
02. 02. 2016 @ Antonija Eremut

Imotsko polje

Kategorija: kulturna baština GPS: LAT: 43.391267024 / LONG 17.2391640209

Tijekom povijesti najveći dio Imotskog polja nije bio nastanjen. Još u prapovijesti, u vrijeme brončanog i željeznog doba, ilirske zajednice od kojih se ističu Delmati živjeli su na gradinama oko samog polja. U to vrijeme, ali i u kasnijim stoljećima, povremeno ili stalno bili su nastanjeni samo povišeni dijelovi polja kao što su npr. Otok između Vinjana i Runovića ili Lug u Prološcu gdje nalazimo na ostatke iz različitih povijesnih razdoblja. Rimska naselja i vile nastaju na padinama oko polja i na njegovim rubovima, a cesta od Salone prema Naroni polju je prilazila s jugozapadne strane i u današnje Runoviće se spuštala preko sela Drum. Drum je turski naziv za cestu koji je u turski jezik došao iz grčkog - dromos. Od arheoloških nalazišta u polju posebno se ističe onaj na Opačcu, jednom od izvora rijeke Vrljike koja protječe kroz polje. Tamo su sačuvani ostaci kasnoantičke utvrde, srednjovjekovne crkve (i samostana?) s grobljem te crkve iz 17. stoljeća posvećene Velikoj Gospi. Najveći dio svoje povijesti polje je najčešće bilo poplavljeno s obzirom da kroz ponor „Šajinovac“, gdje Vrljika nestaje pod zemljom, nije mogla proći sva voda koja bi se sakupila u polju. Stoga je već tijekom 18. i 19., a posebice u 20. stoljeću organizirano kopanje odvodnih kanala i čišćenje jaraka te melioracija polja kako bi plavljenja bilo što manje. To je vrijeme kada u polju nastaju brojne mlinice i kameni mostovi od kojih su najsačuvaniji ovaj na „Brvini“ ili most na Bublinu (Zmijavci) te Zmijavački most. U zapadnom dijelu polja, na „Perinuši“, sačuvano je i sjedište omiške obitelji Franceschi kojega su kao mletački podanici i plemići dobili za svoje zasluge u mletačko-turskim ratovima. Posjed se sastoji od dvije stambeno-gospodarske zgrade (od kojih je jedna nastala na turskoj kuli Omer-bega Čauševića) vrtova te mlinice s 14 mlinova. Nakon završetka tih sukoba, 1717. godine povučena je i granica između Mletačke republike i Otomanskog carstva tako da je dio stare Imote, uključujući i dio polja ostao s druge strane granice. Taj se dio u Hercegovini i danas zove „Bekija“ što na turskom znači ostatak.  U zaseoku Majići, s hercegovačke strane granice, i danas je sačuvana turska granična stražarnica, tzv. Majića kula, kružna građevina sa zanimljivim arhitektonskim rješenjima.

Krajem 19. stoljeća, nakon dugogodišnjih traženja, austrijska vlast dozvoljava a onda i sve više potiče uzgoj duhana oko polja i u samom polju. Radi toga je u Imotskom između 1887. i 1911. godine sagrađena prva i najveća duhanska stanica u Dalmaciji. Nažalost, duhana u polju nema već 30-ak i više godina.

Godine 1947. bio je završen 1650 m dug odvodni tunel kraj ponora Vrljike (na teritoriju BiH), kojim se višak vode iz polja brže odvodio.

To je, između ostalog omogučilo uzgoj vinove loze, posebice lokalne sorte bijelog grožđa starog imena tvrdac ili kujundžuša, koja svoje ime vuče od lokalnog prezime Kujundžić odnosno od turskog naziva za zlatara (kujundžija) radi svoje karakteristične boje.

Kako smo već rekli kroz polje teče ponornica Vrljika, jedna od najzanimljivijih i najsačuvanijih rijeka u Dalmaciji. To je rijeka koja izvire na nekoliko mjesta u zapadnom dijelu polja (Dva oka, Opačac, Utopišće, Jauk i brojni manji), a dodatno se puni vodom iz Jaruge koja istječe iz Prološkog blata (kojega puni voda iz Suvaje i brojnih ponora) i manjih potoka. Vrljika u donjem toku mijenja ime u Matica te u Drinovcima (BiH) utječe pod zemlju u ponoru Šajinovac. Par kilometara istočnije se ponovo javlja u Peć Mlinima kao Tihaljina, da bi na svom putu do ušća u Neretvu u Strugama kod Čapljine još dva puta promijenila ime i zvala se Mlada pa Trebižat.