Blog
02. 02. 2016 @ Antonija Eremut

Stari grad Ljubuški

Kategorija: kulturna baština GPS: LAT: 43.2012646031896 / LONG 17.5577592250353

Stari grad Ljubuški nalazi se na krajnjem istočnom hrptu brda Buturovice (kota 349 m). Do grada vodi pješačka brdska staza od Gožulja, s južne strane. Sa sjeverne strane probijen je  makadamski put, malo dalje od podnožja grada sa zapadne strane. Osnova izgrađena kompleksa staroga grada ima oblik nepravilnoga višekutnika. U duljinu se prostire smjerom istok - zapad oko 93 m, dok mu prosječna širina u smjeru sjever – jug iznosi oko 50 m s ukupnom površinom oko 3.350 m2. Pretpostavlja se da je najstariji dio grada, danas središnja kula, sagrađen u 14. ili 15. st. Kula se naziva Herceguša, po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, ali pitanje njezina graditelja ostaje sporno. Sredinom 15. st. grad je u posjedu hercegovačkoga velikaša Stjepana Vukčića Kosače, gdje se kao njegov posjed spominje 1454. u jednoj povelji kao "Civitas Lublano". Uz Stari grad Ljubuški vezana je zanimljiva priča, zapravo rat između oca i sina oko jedne žene. Naime, sredinom 15. st. hercegov sin Vladislav zarobio je jednu karavana koji je bila namijenjena za sultanov dvor u Carigradu. U karavani se nalazila lijepa plesačica i zabavljačica iz Fiorentine. Djevojka se svidjela Vladislavu, koji ju je kanio zadržati za sebe. Međutim, fjorentinska plesačica svidjela se i hercegu Stjepanu. On je jednostavno djevojku preoteo iz Vladislavova zagrljaja i odveo je u Ljubuški. Kad je narod čuo da se Stjepan zatvorio u grad sa svojom ljubom, prozvao je grad Ljubuški. Razljućeni sin Vladislav, uz pomoć Dubrovčana, skupio je vojsku i ocu objavio rat. Vojska je stigla do tvrdoga Ljubuškoga i opkolila ga. Legenda kaže da je herceg Stjepan s pratnjom jedne noći pobjegao iz grada. Ali da bi zavarao potjeru, potkovao je konje naopako. Sutradan je potjera krenula prema zapadu, kamo su vodili konjski tragovi, dok je Stjepan jahao na sigurno prema istoku i utvrđenom Blagaju. Ipak, to je samo legenda, jer poznato je da Vladislav, ni uz pomoć Dubrovčana, nije uspio osvojiti Ljubuški. Kasnije se herceg Stjepan pomirio sa sinom. Grad je pao u osmanske ruke nešto prije 1477., kada je postao pogranična tvrđava s jakom posadom. U osmanskim dokumentima vodi se 1565. kao "k'ala Lupuška" (tvrđava Ljubuški). U 17. stoljeću Ljubuški je postao sjedište kadiluka, a u 18. st. kapetanija. Zna se da su majstori iz Mostara 1767. popravljali neka oštećenja na tvrđavi.

Srednjovjekovni grad sastoji se od kule Herceguše i obora ispred kule. Na vrhu kule bile su puškarnice kojih više nema. Sjeverni zid sačuvan je do krovišta, s visinom oko 15 m. Bočni zidovi dosta su propali, dok je južni, dužni zid, srušen u potresu 1961. Uz istočnu polovicu južnog zida u kule uočavaju se stube, danas zatrpane, koje su vodile u kulu. S južne strane kule je obor dimenzija 20 x 10,15 m. Ulaz širine u obor nalazi se na južnom zidu, koji je djelomično srušen.

Ljubuški je imao svoju obrambenu ulogu sve do 1835., kada su ukinute kapetanije. Nakon toga počeo je ubrzano propadati, jer Austro-Ugarska nije pokazala interes za nj. Budući da se radi o jedinom utvrđenom srednjovjekovnom gradu na desnoj obali Neretve, proglašen je nacionalnim spomenikom kulture. Ipak, zub vremena učinio je svoje, tako da je potrebne žurna zaštita i sanacija grada, kako ne bi uskoro postao hrpa ruševina.