Blog
02. 02. 2016 @ Antonija Eremut

Salona

Kategorija: kulturna baština GPS: LAT: 43.5417734876 / LONG 16.4813192231

Salona je najveći i glavni grad rimske provincije Dalmacije. Smjestila se u dnu dubokog i dobro zaklonjenog zaljeva koji obiluje pitkom vodom i u koji se ulijeva rijeka Jadro. U neposrednom zaleđu, između masiva Mosora i Kozjaka uzdiže se teško osvojiva kliška tvrđava, gotovo jedini put prema unutrašnjosti. Sve su ovo razlozi zašto se na ovom prostoru naselja razvijaju još od brončanog doba. tako se i salona, koju u pisanim izvorima prvi put susrećemo 119. godine pr. Kr, u početku spominje kao pristanište ilirskog plemena Delmata.

Ipak razvoj grada započinje i 1. stoljeću pr. Kr. kada tijekom rata između Cezar i Pompeja, Salona staje na stranu ovog prvog. To će se pokazati sudbonosnim jer će grad ubrzo biti podignut na razinu rimske kolonije  te postaje središtem Ilirika, kasnije provincije Dalmacije. Nakon gušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak, od 6. do 9. god.) za Salonu i Dalmaciju općenito nastupa razdoblje mira i prosperiteta vidljivo i kroz urbanistički razvoj grada i snažnu graditeljsku aktivnost.

Stara gradska jezgra, tzv. Urbs vetus, bila je trapezastog oblika opasana zidinama i utvrđena kulama čiji pojedini dijelovi potječu iz 2. st. pr. Krista. Do danas se sačuvao istočni trakt gradskih zidina građen od velikih kamenih blokova s vratima omeđenim osmerokutnim kulama vjerojatno iz vremena cara Augusta (Porta Caesarea). Od njih su kretale gotovo sve ceste prema unutrašnjosti koje je u vrijeme svog namjesništva od 14. do 20. godine gradio carski namjesnik Publije Kornelije Dolabela. Uz južne bedeme  i na ušću Jadra formira se salonitanska luka.

Tijekom 1. stoljeća u gradu se podižu velike i značajne građevine od koji su nam neke i danas sačuvane: forum s kapitolijem kao središtem javnog, političkog i vjerskog života. U blizini foruma je krajem 1. stoljeća podignut je teatar te hram južno od njega. Nedaleko je stajala i palača namjesnika provincije (danas nažalost pod zemljom). Podovi palače ukrašeni su višebojnim mozaicima s prikazom Apolona, Tritona, i Orfeja (danas u Arheološkom muzeju u Splitu)

Izvan gradskih zidina, uz ceste koje su vodile izvan grada, prema rimskom običaju nastajale su nekropole. Najpoznatija je ona zapadna nekropola, nazvana in horto Metrodori, smještena uz cestu prema Trogiru. S izvora Jadra u grad je dovedena voda akvaduktom koji i danas možemo vidjeti sjeverno od Porta Cesarea. U Saloni je postojalo i nekoliko zgrada termi od kojih su najveće one u blizini kasnijeg kršćanskog središta.

Slijedeća faza u razvoju salone uslijedila je 170. godine kada se, radi provale germanskih plemena Markomana i Kvada, podiže oko 4 kilometra novih bedemi a grad se tako širi prema istoku i zapadu. Tom prilikom je unutar bedema inkorporiran i veliki amfiteatar, najmonumentalnija građevina ikada podignuta u Saloni. Mogao je primiti oko 15 000 gledatelja a srušen je tek u 17. stoljeću tijekom mletačko-turskih ratova.

Značajno razdoblje u razvoju grada bila je vladavina cara Dioklecijana (podrijetlom vjerojatno iz Salone) koji je nedaleko grada sagradio veličanstvenu palaču u koju se povlači nakon abdikacije 1. svibnja 305. godine a koja je bila začetak budućeg Splita.  On i njegovi nasljednici uvelike obnavljaju grad. Stara Porta Cesarea se uređuju u neku vrstu triumfalnog luka s prikazom salonitanske zaštitnice u luku glavnog ulaza koja u ruci drži zastavu s kraticom punog naziva grada MIVSF – Martia Iulia Valeria Salona Felix.U to doba Salona s okolicom broji oko 60 000 stanovnika, a u gradu vlada snažan kozmopolitski duh. Pored službene rimske religije u Saloni su egzistirala razna orijentalna vjerovanja kao kultovi Izide, Kibele, a osobito je bilo rašireno štovanje maloazijskog božanstva sunca Mitre, čija svetišta su pronađena na više mjesta unutar grada i oko njega.

Od sredine 3. stoljeća u Saloni se razvija kršćanska zajednica, što se vezuje uz djelovanje prvoga salonitanskog biskupa Venancija, koji je došao iz Rima sa zadaćom organiziranja crkve u Saloni i širenja kršćanstva u unutrašnjosti provincije. Njegov nasljednik, biskup Domnius, porijeklom iz Sirije, stradao u progonima kršćana 304. godine. Domnius (Dujam, Duje) će s drugim poznatim salonitanskim mučenikom tangarom Anastazijem (Staš) iz Akvileje postati i zaštitnik srednjovjekovnog Splita

Nakon što je rimski car Konstantin izdao 313. godine tzv. Milanski edikt kojim kršćanima dopušta slobodno ispovijedanje vjere, a jedan od njegovih nasljednika car Teodozije Veliki krajem 4. stoljeća kršćanstvo proglasio jedinom dopuštenom religijom, uvelike se promijenio urbanistički izgled grada Središte grada premješteno je s foruma u istočni dio grada, gdje se od kraja 4. stoljeća podiže novi kršćanski centar s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. Salonitanski biskup postaje s vremenom metropolit čitave provincije Dalmacije pa su u gradu  530. i 533. godine održana dva crkvena sabora svih dalmatinskih biskupa.

U prvoj polovici 5. stoljeća, u vrijeme cara Teodozija II, obnavljaju se i gradski bedemi te se na njima podižu nove kule.

Oko grada, na mjestima nekadašnjih poganskih nekropola, razvijaju se nova kršćanska groblja oko velikih bazilika posvećenima mučenicima za vjeru. Najveći i najpoznatiji kompleks je onaj na Manastirinama gdje je pokopan biskup Domnio. Na Marusincu, mauzoleju kasnijih salonitanskih biskupa pokopan je Anastazije dok su svećenik Asterije i vojnici Dioklecijanove tjelesne straže pokopani na Kapljuču.

U kasnijim stoljećima antike grad polako slabi, prateći sudbinu Rimskog carstva sve više izloženog brojnim barbarskim provalama. Tijekom rata cara Justinijana s Ostrogotima koji vladaju Italijom i Dalmacijom, 30-ih godina 6. stoljeća, Salona je često u središtu sukoba i ratnih pohoda. Bedemi iz 170. godine će tada biti teški oštećeni ali će se dijelom i obnoviti.

Međutim, prva desetljeća 7. stoljeća Salona će dočekati znatno oslabljena. Obrana grada, koja je neko vrijeme funkcionirala u zaleđu (na rijeci Cetini) doživjet će kolaps i grad će pasti pod avarskim i slavenskim naletima oko 640. godine. Prema kasnijim izvorima, Avari i Slaveni će preobučeni u rimske vojnike zavarati straže na Klisu i na prevaru zauzeti Salonu. Stanovništvo će se razbježati prema Splitu, Trogiru i na otoke a grad više nikada neće biti obnovljen i naseljen.

Tijekom ranog srednjeg vijeka od 9. do kraja 11. stoljeća oko Salone razvit će se jedno od središta hrvatske kneževine i kraljevine. Knez Trpimir (845-864) svoj dvor će vjerojatno imati u Klisu, na Gospinom otoku na Jadru u 10. i 11. stoljeću dizat će se crkva s mauzolejom hrvatskih kraljeva i kraljica dok će se na ruševinama crkve iz Justinijanovog doba, u 11. stoljeću podignuti bazilika (tzv. Šuplja crkva) u kojoj će se 1075. godine za hrvatskog kralja okruniti Zvonimir (1075-1089).

Iako zanimanje za Salonu i njene starine potječe još iz vremena renesanse kada će se njenim ruševinama šetati Marko Marulić i sakupljati latinske natpise, u znanstvenom smislu istraživanje antičkog grad počinje u 19. stoljeću (Ivan Luka Garagnin, Carlo Lanza, Francesco Carrara, Vicko Andrić itd.) a nastavlja se i kasnije (Ejnar Dyggve, Mihovil Abramaić, Duje Rendić-Miočević, Branimir Gabričević...). Međutim, ime koje je krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća neraskidivo vezano za Salonu je ime njenog najvećeg istraživača don Frane Bulića. Osim brojnih istraživanja koje je vodio u Saloni i publikacija kojima je autor, ostat će zapamćen i po Tusculumu - zgradi koju je na Manastirinama sagradio od ulomaka iz same Salone kako bi služila svim budućim istraživačima ovog nekada najvećeg i najznačajnijeg grada na Jadranu!