Blog
02. 02. 2016 @ Antonija Eremut

Muzejska zbirka i Franjevački samostan, Humac

Kategorija: kulturna baština GPS: LAT: 43.1843873555124 / LONG 17.5339351636789

U sklopu Franjevačkoga samostana Humac-Ljubuški smještena je arheološka zbirka popularno zvana Muzej Humac. Utemeljena je 1884., četiri godine prije Zemaljskoga muzeja BiH u Sarajevu. U zbirci se nalazi velik broj eksponata s područja Hercegovine, od neolitika do srednjega vijeka, u različitim materijalima: kamenu, bronci, bakru, željezu, srebru, zlatu, keramici, staklu i drvetu. Suvremeni muzejski postav prvi put je otvoren za javnost 1973., ali je šest godina nakon toga zatvoren zbog adaptacije samostana. Novo otvorenje upriličeno je na stotu obljetnicu zbirke 1984. Zbog ratnih opasnosti muzejska zbirka još jednom je zatvorena za javnost, da bi istom 1992. u suterenu samostana otvoren nov postav. Izloženi eksponati sežu od starijega i mlađega kamenog doba, preko bakrenoga, brončanog i željeznoga razdoblja do rimskoga i kasnoantičkog vremena i srednjega vijeka. Najstarija prapovijesna razdoblja – paleolitik, mezolitik i neolitik, zastupljeni su samo pojedinačnim kremenim i bakrenim predmetima, ali njihova sigurna nalazišta nisu poznata. Znatno su brojniji eksponati koji pripadaju najmlađim razdobljima prapovijesti - brončanom i željeznom dobu. Najčešće je riječ o ukrasnim predmetima, ili primjercima brončanoga oruđa i oružja, koji potječu uglavnom iz grobova. Ljubuški kraj u Hercegovini najbogatiji je ostacima rimske kulture. Između ostalog, pronađena su 74 kamena natpisa, od kojih je najviše vojnih nadgrobnih spomenika. Tipičan rimski vojni nadgrobni spomenik (stela) bio je često viši od dva metra, od kvalitetna vapnenca koji je katkad naručivan iz poznatih radionica u Tiluriju (današnjem Trilju) i Naroni (Vidu kod Metkovića). Na natpisu se urezuju svi bitni podaci: ime pokojnika, njegova oca, grada ili izbornoga kotara odakle potječe pokojnik, vojne postrojbe u kojoj je služio, koliko je imao godina vojne službe, u kojoj godini je umro i tko mu podiže spomenik. Jedan tako bogato ukrašen i obrađen spomenik vrijedio je malo bogatstvo i na grob su ga mogli postaviti samo imućni ljudi. Vjerojatno je riječ o rimskim vojnim časnicima, veteranima, latifundistima, vlasnicima pojedinih imanja u Ljubuškom polju i bogatim trgovcima. Najviše nadgrobnih spomenika pronađeno je u Hardomilju, gdje je vjerojatno bilo vojno groblje. S pokretnim nalazima bogata su naselja uz cestu Salona – Bigeste – Narona, kao Radišići, Proboj i Vitina.

U Muzejskoj zbirci franjevačkoga samostana na Humcu nalazi se Humačka ploča, jedan od najstarijih i najznačajnijih ćiriličnih spomenika na području Bosne i Hercegovine. Njezino čitanje zadaje još mnogo glavobolje jezikoslovcima i povjesničarima. Sama ploča teži 142 kg, od domaćega kamena vapnenca, a dimenzije su joj 0,68 x 0,59 x 0,15 m. Natpis na četvrtastoj ploči teče spiralno u tri reda i ima 80 slova, od čega je pet glagoljskih (četiri puta slovo "E" i jednom slovo "T"). Ono što je intrigantno u čitanju natpisa svakako su osobna imena, donatora i njegove žene, te naziv župe koja se spominje u natpisu. Humačka ploča je ktitorski natpis, koji govori o gradnji crkve Sv. Mihovila arkanđela. Na suvremenom hrvatskom jeziku čitanje Humačke ploče glasilo bi: + U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA. OVO JE CRKVA ARKANĐELA MIHOVILA, A ZIDAO JU JE KREŠIMIR, SIN SRETKOV, ŽUPI RASTOCI I NJEGOVA ŽENA PRAVICA. Arheolozi još nisu pronašli ostatke crkve Sv. Mihovila, koja se spominje u tekstu. Za pretpostaviti je da je bila u blizini sadašnje crkve Sv. Ante na Humcu. Čini se da je ploča služila kao oltarna menza, upravo u crkvi Sv. Mihovila. Natpis je pisao slabo pismen klesar, primijenivši spiralan način pisanja, kako bi ga se moglo čitati obilazeći oko oltara.

U zbirci na Humcu izložen je još jedan vrijedan kameni spomenik, u javnosti malo poznat. Radi se o kamenom ploči (Ljubuška ploča), koja na prednjoj bočnoj strani ima uklesan cvjetni pleterni motiv. Usporedi li se on sa sličnim nalazima u hrvatskom primorju, od Dubrovnika do Stona, može se zaključiti da je riječ o predromaničkom ukrasu, tipičnom za starohrvatski pleterni stil koji se nalazio na crkvenom kamenom namještaju, najčešće oko oltarnih pregrada i zidova.

Samostanska knjižnica

S početkom gradnje samostana Humac, Ljubuški, hercegovački franjevci osnovali su 1867. samostansku knjižnicu. Kada je samostan bio izgrađen, knjige su se nalazile u različitim prostorijama. Godine 1968. uređena je posebna prostorija u zapadnom samostanskom krilu, gdje su prenesene sve knjige s rukopisima i arhivskim spisima. Knjižnica danas broji preko 20.000 primjeraka knjiga iz gotovo svih područja prirodnih i društvenih znanosti: ascetika, beletristika, biblijske znanosti, povijest, pravo, franjevaštvo, katehetika, leksika, lingvistika, prirodne znanosti i dr.  U njoj se nalaze dobro očuvane stare knjige iz razdoblja od 16. do 19. stoljeća. Poseban dio obuhvaća periodiku iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U raritete humačke knjižnice spada skupina knjiga grčko-rimskih klasika, te djela franjevačkih spisatelja. Između ostalih, vrijedno je spomenuti: Homerovu Odiseju tiskanu 1533., Ilijadu tiskanu 1537., Plutarhovu Moralia opusculorum, Herodijanove Historiae, Ciceronove Epistolae ad Atticum, pjesme Horacija Flaka izdane 1606., te djela hrvatskih velikana Matije Divkovića, Ivana Ančića, Filipa Lastrića, Lovre Šitovića, Rafe Barišića i djela hercegovačkih franjevaca. Knjižnica je krajem 2003. temeljito obnovljena i smještena u zapadno krilo samostana. Nabavljene su najsuvremenije police koje štite knjige od vlage i sunca. U tijeku je katalogizacija i kompjutorizacija knjižnice.

Franjevačka galerija

U sklopu Franjevačkoga samostana Humac, zbirka umjetnina naziva Majka otvorena je 2004. Ideja o osnutku zbirke potječe od dr. fra Ljudevita Rupčića i dr. fra Viktora Nuića. Njih dvojica odlučili su 2001. otvoriti jednu zbirku kao zajedničku donaciju samostanu na Humcu. Tijekom tri godine zbirka se višestruko povećala. Zahvaljujući donacijama dobrih ljudi temeljito je obnovljena prostor bivše knjižnice. Zbirka sadržava oko 250 umjetnina, od čega je gotovo 140 skulptura u raznim materijalima, a ostalo su slike, crteži i grafike. U zbirci je zastupljeno četrdesetak kipara i dvadesetak slikara iz Hrvatske i BiH, dva kipara iz Slovenije, ruski slikar Aleksandar Zvjagin, te nekoliko kipara i slikara iz Konga. Znatan broj zastupljenih hrvatskih kipara djelovao je u prvoj polovici 20. stoljeća: Ivan Meštrović, Antun Augustinčić, Frano Kršinić i Zlatko Prica. Akademski kipar Juraj Škarpa zastupljen je s 28 djela, a reprezentativan odabir postoji i u segmentu opusa Vanje Radauša. Od živućih hrvatskih kipara zastupljeni su: Ante Despot, Velibor Mačukatin, Šime Vulas, Stanko Jančić, Stipe Sikirica, Ante Starčević, Josip Marinović, Ante Orlić, Tomislav Ostoja, Kruno Bošnjak, Kuzma Kovačić, Kažimir Hraste, Jasna Bogdanović i dr. Od slikara zastupljeni su: Mladen Veža, Josip Bifel, Ana Marija Botteri Peruzović, Vasilije Jordan, Hrvoje Šercar, Josip Botteri Dini, Ivan Lacković Croata, Alma Orlić, Ante Cetin, Vladimir Vrljić Ankin i dr. Od hrvatskih umjetnika, koji su podrijetlom iz BiH, u zbirci se nalaze kiparska ostvarenja Ante Matkovića, Vene Jerkovića, Marijana Sušca, Ane Kovač, Ante Brkića, Stipe Divkovića, Ilije Bule i Ivana Križanca. Od slikara zastupljeni su Gabrijel Jurkić, Božo Drmić, Ana Kovač i dr.

Franjevački samostan Humac, Ljubuški

Nakon izgradnje prvoga samostana na širokom Brijegu franjevci su odlučili sagraditi još jedan samostan, i to na Humcu kod Ljubuškoga. Temeljni kamen novoga samostana blagoslovio je apostolski vikar fra Anđeo Kraljević 1867. Gradnja samostana trajala je desetak godina, a vodio ju je fra Nikola Šimović. U novi samostan, koji je dekretom generala Reda bio priznat 1876,, smješten je novicijat Hercegovačke franjevačke kustodije. Uprava Kustodije je odlučila na Humcu sagraditi sjemenište za odgoj mladih franjevaca. Gradnja je dobro napredovala i sjemenište je završeno 1871. Istodobno, kupljen je prostor kraj župne kuće za gradnju crkve. Kad se dobio sultanov ferman otpočela je gradnja župne crkve sv. Ante Padovanskoga, koja je dovršena 1869. Istodobno sa crkvom izgrađen je i zvonik s dvama zvonima koja su nastradala su u I. Svjetskom ratu, kada je austro-ugarska vojska od njih napravila topove. S nastavkom gradnje samostana počelo se 1895,. kada je porušena stara kuća i na njezinu mjestu napravljeno istočno krilo samostana. Samostan se postupno proširivao kroz sljedeća desetljeća. Tijekom Drugog svjetskog rata pretrpio je veliko razaranje. Zapadno samostansko krilo napola je porušeno, dok je istočno krilo bilo teško oštećeno. Od 1958. do 1961. godine obnovljeno je južno i temeljito popravljeno najstarije, istočno krilo samostana. Crkveni zvonik nadograđen je 1970. za dva kata i dodatno učvršćen, a u njemu se danas nalaze tri zvona.

Budući da stara crkva zbog maloga prostora nije mogla zadovoljiti bogoštovne potrebe, posebice u vrijeme velikih blagdana, odlučeno je graditi novu funkcionalniju crkvu. Od 1987. - 1989. sagrađena je nova crkva sv. Ante, a konačni radovi dovršeni su u proljeće 2004. Bez obzira na izgradnju nove crkve otpočelo se s obnovom i zaštitom stare crkve, u kojoj se nalazio glavni oltar iz 1725. On se prije toga nalazio u u kaptolskoj crkvi sv. Franje u Zagrebu. Crkva je ponovno dobila izvorni izvanjski kameni izgled jer je s fasade uklonjena žbuka. Obnovljena stara crkva svečano je blagoslovljena krajem kolovoza 2010. Glavni barokni oltar iz 1725., nakon temeljite restauracije, vraćen je na svoje mjesto. Najstarije orgulje u Hercegovini iz 1871. također su nakon obnove vraćene na kor.