Blog
02. 02. 2016 @ Antonija Eremut

Rimski kompleks Gračine, Humac

Kategorija: kulturna baština GPS: LAT: 43.1822958227059 / LONG 17.5288735709132

Rimljani, kada su 9. godine slomili otpor ratobornih Ilira, Delmata i Panona, počeli su graditi ceste, mostove i tvrđave. Jedan od manjih vojnih tabora, za smještaj jedne kohorte od četiristo vojnika i stotinu konjanika, bio je na području Ljubuškoga. Većina istraživača pretpostavlja da se tabor nalazio na lokalitetu Gračine na Humcu, četiri kilometra jugozapadno od središta današnjeg Ljubuškoga. Prema numizmatičkim, metalnim i keramičkim nalazima izgrađen je u 1. st. po. Kr., najvjerojatnije u doba cara Tiberija (oko 14. godine po. Kr.), kada je dovršena i cesta Salona – Narona. Njegova namjena ponajprije je imala strateško-obrambenu ulogu – zaštitu doline rijeke Neretve i područja kolonije Narone od upada ilirskih naroda iz zaleđa. Dolinom Trebižata vodila je pretpovijesna komunikacija iz unutrašnjosti prema  ušću Neretve, gdje je bilo bogato trgovište Narona, san mnogih napadača. Još je fra Petar Bakula 1867. pisao da se na području Humca, u blizini kasnijega Franjevačkoga samostana, na lokalitetu Gračine nalaze ostaci crijepa i klesana kamenja. Arheološka iskapanja provedena su od 1977. – 1980., kada je istražen samo jedan dio rimskoga kompleksa u površini od 2350 četvornih metara, možda petina od ukupnoga zdanja. Materijal za gradnju zidova potječe iz obližnjih kamenoloma u Bijači, Hardomilju, Crvenom Grmu i Bijači. Danas je vidljiv samo jedan manji rimski kamenolom na području Bijače, dok se eksploatacija građevinskoga kamena obavlja u Crvenom Grmu. Riječ je o lokalnom vapnencu (CaCO3). Zidovi su pravljeni od pravilnih kamenih kvadera različite veličine. Povezivani su malterom i vapnom. Središnji dio kompleksa, čiji su zidovi sačuvani u visini do metar i pol, činilo je devet međusobno povezanih prostorija. To su bile kupelji s vrućom i hladnom vodom. Međutim, koristila ga je uglavnom vojna i civilna elita. U blizini tabora bilo je dosta pratećih obrtnika – kovača, frizera, postolara, klesara, oružara i vjerojatno vojni bordel. U prvim četirima prostorijama bili su bazeni s vrućom vodom (caldarium), ispod čijih je podova, izgrađenim od maltera, tučene cigle i obložena kockama, strujao topli zrak i zagrijavao ih. Pored njih bile su saune (sudatorium) i bazeni s hladnom vodom (frigidarium). Istočno od kupelji sačuvani su ostaci ložionice (praefurnium), gdje je posluga ložila vatru i zagrijavala sustav. Uz bazene se nalazila svlačionica (apodyterium), šetnica (ambulatorium), polukružni prostor za poslovne sastanke i jedna latrina (zahod). Otpadne vode slivale su se kamenim kanalima u Trebižat.

Južno od kupelji iskopani su ostaci jednostavnoga objekta, s hodnicima i malenim prostorijama. Možda se radi o skladištima i nastambama za poslugu i obrtnike. Pitanje je kako su Rimljani dovodili vodu u bazene na Gračinama, ako se zna da je rijeka Trebižat desetak metara ispod kompleksa. Jedan dio istraživača smatra da je voda kanalom dolazila iz vrela u Vitini, odakle se Ljubuški i danas opskrbljuje vodom. Ipak, realnija je pretpostavka da se voda posebnim uređajima izvlačila na veću razinu iz Trebižata (turrim ad aquam tollendam). Rimski pisac Marko Vitruvije spominje in altitudinem aquam educere (voditi vodu na visinu), što znači da su se rimski inženjeri bavili tim problemom. Primjerice, jedan primjerak brončane vodene pumpe iz 3. st. čuva se u British Museum. U samom objektu pronađeno je dosta ulomaka krovnoga crijepa i opeka, više metalnih nalaza od različnoga oruđa i oružja, staklenih nalaza, keramike i bakrenih novčića. Pronađeno je više ulomaka crijepa sa žigom vojnih postrojba, pa se pretpostavlja da su legije i kohorte u pećima pravile crijep za krovove i opeku za gradnju. Na području Ljubuškoga pronađeno je više kamenih nadgrobnih spomenika rimskih veterana i vojnika. Oni su pripadali različitim legijama – najviše je pripadnika VII. legije, zatim IV. Flavijeve legije, XI. legije i VII. Augustove legije. Od pomoćnih četa najviše spomenika ostavili su pripadnici I. Belgijske kohorte, III. Alpske i I. Hispanske kohorte.

Nakon reformi Gaja Marija u 1. st. pr. Kr. uloga vojske sve više je rasla i postala je pred kraj Republike najmoćnija državna institucija. Temeljni organizacijski oblik ostala je i dalje legija, podijeljena u deset kohorti. U teritorijalnom smislu vojska je podijeljena po provincijama, kojima je na čelu bio namjesnik provincije. Legije su se uglavnom popunjavale rimskim građanima dobrovoljcima (voluntarii), najčešće u dobi 17 do 20 godina života. Nakon vojne službe od prosječnih 16 godina, ponekad i više, za odlazak u mirovinu (missio numaria) dobivala se otpremnina u visini 13 godišnjih plaća, prigodom čega se uručivala diploma od dva spojena lista bronce. Ako u blagajni nije bilo novaca za otpremninu, mogla se dobiti zemlja (missio agraria). Rimska vojska isticala se odličnim građevinskim sposobnostima. Rimska vojna inženjerija u miru gradila je ne samo tabore i tvrđave, već i mnoge ceste, mostove, vodovode, javne zgrade, te krčila šume i isušivala močvare.

Postoji dvojba je li na Gračinama otkopan rimski vojni tabor, koji ima strogo utvrđen raspored i namjenu prostorija, ili prateći dio vojnoga kompleksa, kupelji i obrtničke radionice i nastambe. Nažalost, o Gračinama nisu objavljeni rezultati istraživanja, niti su nastavljena daljnja istraživanja. Vrijeme je učinilo svoje, tako da su danas ostaci rimskoga kompleksa u dosta zapuštenu stanju, s neriješenim imovinsko-pravnim odnosima i bespravnom izgradnjom, premda je lokalitet uvršten u popis spomenika od nacionalnoga interesa. Vrijednost objekta na Gračinama leži u činjenici što se radi o jedinom djelomice istraženom rimskom vojnom kompleksu u BiH.