Blog
26. 04. 2016 @ Mirko Rašić

Arheološki potencijali Ljubuškog kraja

Kategorija: članci

        Polazeći, dakle, od podataka iz Arheološkog leksikona, na širem području Ljubuškog registrirano je, locirano i opisano oko 120 arheoloških nalazišta koja ispunjavaju dug vremenski okvir od neolitika do kasnog srednjeg vijeka, drugim riječima od 6000. god. pr. Kr. do 15. st. Sam po sebi taj broj nema vrijednost ni posebno pozitivnog ni posebno negativnog pokazatelja o značenju ljubuškog prostora tijekom povijesti. Jednako tako, nikakvo posebno značenje nema ni činjenica da su u ukupnom broju poznatih nalazišta relativno ravnomjerno zastupljena nalazišta sva tri osnovna doba: prapovijesnog, antičkog i srednjovjekovnog doba, jer bi zaključak o relativno ujednačenoj općoj dinamici kulturno-povijesnog razvoja, utemeljen na takvom odnosu, ipak bio površan.

         Gotovo sva nalazišta ovoga kraja registrirana su prema standardnim arheološkim postupcima i faktorima otkrića koja uključuju: pojave u prostoru (mikroreljefu), indikativne toponime (gradine, gomile, torine, guvnine, grudine, grebine i grebnice, kućetine, kućišta, obzidine, krstac, crkvine, krčevine itd.), površinske nalaze arheološke građe, površinski vidljive građevinske strukture, slučajne nalaze građevnog materijala, nadgrobnih i drugih kamenih spomenika otkrivanih pri ratarskim i drugim aktivnostima, pojedinačne i skupne nalaze novaca i drugih vrsta sitne arheološke građe, spolije, informacije lokalnog stanovništva i druge vrste podataka.  

        U tom kontekstu, zvuči gotovo nevjerojatno da su na širem području Ljubuškog kroz čitavu povijest organiziranog arheološkog istraživanja u Bosni i Hercegovini, provedena tek četiri opsežnija istraživačka zahvata: dva u Docima (Vitina) 1893. i 1956. (Ć. Truhelka i D. Sergejevski), jedno u Dračevici (Donji Radišići) 1894. (F. Fiala), i jedno na Gračinama (Humac) 1977.-1980. (I. Bojanovski). Izraženo u postotcima, to ne dostiže ni 5% ukupnog broja poznatih i verificiranih nalazišta. Jasno, izuzevši podatke o terenskim pregledima te istraživanjima posljednjih godina. Osim toga, nijedno od navedenih iskopavanja nije potpuno dovršeno, a ako se u obzir uzmu činjenica da su sva, a pogotovo ona s kraja 19. stoljeća, provedena prema metodološkim načelima koja se u arheološkim istraživanjima već odavno ne primjenjuju, razlozi skromne razine poznavanja arheoloških kapaciteta ovoga kraja postaju posve razumljivi. Bilo bi moguće navesti čitav niz primjera potencijalnih ali krajnje skromno iskorištenih i još skromnije valoriziranih arheoloških i kulturno- povijesnih potencijala ljubuškog kraja.

         Ambijentalne odlike ovoga kraja koje ga u cjelini zapadnohercegovačkog područja afirmiraju kao prostor s nedvojbeno pogodnim mikroklimatološkim, hidrografskim i pedološkim preduvjetima za stabilan i svestran razvoj društvenih zajednica tijekom različitih povijesnih razdoblja. O kontinuitetu i dinamici života na ovom području govori i preko 50 ubiciranih gradinskih naselja, s tragovima prapovijesne i  recentnije antičke keramike, no zbog nedovoljne istraženosti možemo govoriti samo o fundusa i disperziji nalazišta, dok podatke o zastupljenosti pojedinih plemena moramo uzeti s rezervom. Okosnicu ovog kraja čini rijeka Trebižat koja ima ulogu prirodne komunikacije i poveznice čitave zapadne Hercegovine s Neretvom i jadranskom obalom, te njeno značenje ne možemo svoditi samo na hidrološki potencijal. Izravna potvrda u tomu smislu su ostatci rimskog mosta u Hardomilju, ostatci rimske cesta u Donjem Proboju i Vitini, nalazi miljokaza u Donjem Proboju i Kruševu; više ostava novca: ilirsko-grčkog (Klobuk, Vitina, Studenci), rimskog (Grabovnik, Klobuk, Donji Proboj), bizantskog (Grabovnik) i srednovjekovnog. Zbog toga je ovdje neupitno postojanje vrlo ozbiljnih i dugotrajnijih naseobinskih cjelina i s njima povezanih drugih vrsta arheoloških nalazišta kao što su: privredni objekti i kompleksi, groblja, svetišta i sl.

         Rimski vojni logor na Gračinama i obližnje groblje s kojeg potječu vrlo vrijedni nalazi rimskih nadgrobnih spomenika i natpisne građe vjerojatno su najčešće citirani pokazatelji rimske prisutnosti na ovomu prostoru. Međutim, na širem području kojemu pripada i Ljubuški razasuti su i drugi brojni primjeri rimskih arhitektonskih cjelina, počevši od onih koje zbog svojih pozicija na prapovijesnim gradinama zasigurno imaju vojno-strateško značenje, preko većih arhitektonskih sklopova suburbanog tipa i gospodarskih cjelina, do onih koji zasigurno imaju religijsku funkciju.

        Helenističke nekropole u G. Radišićima i G. Studencima pokazatelji su vrlo rane prisutnosti i grčke trgovine, dok njihov pokretni materijal svjedoči o ozbiljnom helenističkom utjecaju kako na način života, tako i na pokapanje. To izravno potvrđuje i čuvena brončana figurica iz Studenaca, koja svojim italskim podrijetlom svjedoči o kulturnim vezama koje daleko nadilaze lokalne okvire. To tim prije što se i nalazi grčko-ilirskog novca s područja Ljubuškog iznimno dobro uklapaju u znatno širi prostorni kontekst od Albanije do rubnih područja zapadne Hercegovine, jednako kao što se i nalazi luksuznog helenističkog nakita vrlo lako povezuju s istovrsnim primjerima s područja Neuma, Stoca, Posušja i dalje prema helenističkim središtima.

         U konačnici valja izdvojiti i najmonumentalniji arheološki objekt Općine Ljubuški, kasnosrednjovjekovno utvrđenje Herceg Stjepan Kosače, smješteno na istaknutom vrhu krševitog lanca brda Buturovice,  na 396 m nadmorske visine. Ljubuški se po prvi puta u povijesnim izvorima spominje 15. veljače 1435. godine pod nazivom Lubussa, u kontekstu trgovine soli. Gradom u početku upravlja Herceg Stjepan Vukčić Kosača sve do 1463. godine kada ga po prvi puta osvajaju Osmanlije, i konačno 1477. godine kada se spominje u defteru hercegovačkog sandžaka. Grad se sastoji iz dva dijela. Središnje utvrđenje, popularno zvana Herceguša izgrađena vjerojatno polovicom 15. st. i perimetralni zidovi osmanske arhitekture nastali nakon 1472. godine. Unutar zidova naziru se ostaci raznih građevina poput stražarnica, barutana, ambara, bunara i dr. Posljednje građevinske radove vršili su majstori iz Mostara 1767. godine, a tvrđava se konačno napustila 1835. godine.